Evo nekoliko jednostavnih pravila kojih se pridržavam na dugim vožnjama, a koje sam naučio što čitajući, što na sopstvenom iskustvu.
Da krenem od početka, odnosno od večere
. Dakle, dan pre vožnje ili kretanja na turu, krka se onako muški, sve što imaš u frižideru, sa posebnim naglaskom na hranu bogatu ugljenim hidratima: krompir, pirinač, voćkice, slatkiši, sladoled... Jedeš onoliko da kad odeš od kući ne ostane ništa ni za ženu ni za decu, jer je bitno da mišiće napuniš glikogenom koji će ti trebati sutra/prekosutra/narednih dana.
Doručak pre polazak je obavezan. Recimo 100 grama ovsenih sa jogurtom, plus tri jajeta sa slaninom. Bićeš natankan do vrha, ali zato u početku teraš lagano, srećan što napokon odlaziš od kuće, gazde, prijatelja...
Za piće imaš vodu, recimo flajku od dve litre i jedan izotonik. Po džepovima snikerse, plazmu, suvo grožđe, neizbežne voćkice, bonžite... Piješ redovno, a ne kad osetiš da si žedan (tada si dehidrirao), grickaš isto tako redovno, a ne kada si gladan.
Ručak uvek nešto konkretno. Mesište pod jedan, da l je pile ili svinjče nije važno. Posle toga dremka u hladovini da se sve to fin slegne i prokrčka u stomaku.
Uveče, kad stigneš do mesta kampovanja, ponoviš rutinu od prethodnog dana. Dakle, večeraš marljivo i strpljivo. Skuvaš recimo 100 grama pirinča, krkneš u to neko meso i to bi bilo to. Voće i ono grickalica što je preživelo vožnju, dolaze kao dezert. Nemoj da ih poštediš za sutradan, već se lepo zasladi, jer si zaslužio.
Isto tako, vrlo bitno, bez obzira koliko si tečnosti uneo tokom vožnje i pravilno se hidrirao, pij vodu. Znaćeš da si dovoljno popio, kada ustaneš jedno dva tri puta iz vreće za spavanje, da posetiš obližnji šumarak.
Sutradan, sve iznova.