Kad sam prvi put naumio da predjem vise od 100 km za jedan dan, kao za inat sam glupavo jeo, u lose vreme, tako da sam voznju poceo punog stomaka, a kasnije, na oko 55-60 km i jedno cetiri sata kasnije, nisam jeo preventivno (ono o cemu prica kasalovic), tako da sam na 100 od ukupnih 110 km sisao sa bicikla i nisam bio toliko iscrpljen, koliko sam bio prazan, kao da sam ostao bez goriva.
Nisam verovao da kesica grisina tako moze da digne iz mrtvih, bukvalno me je razbudila za minut.
Poenta je da slatke stvari daju energiju, ali kratkotrajno. Takodje, u voznji se pije dosta vode, dosta soli ode kroz znoj i mokracu i telo ostaje bez elektrolita.
Mislim da na duze ture nema smisla nositi slatke stvari, daleko su upotrebljivije slane i masne (uslovno receno) namirnice, slane zbog elektrolita, masne zbog duzeg odavanja energije i duzeg osecaja sitosti.
Cane nije lud sto na celodnevnu voznju nosi bas gibanicu, to je odlicna kombinacija skroba (slozenog secera iz koga se u procesu varenja opet dobija glukoza) u korama i soli, proteina i masti u filu, kilogram gibanice je odlican celodnevni obrok, naravno, ako temperature nisu bas letnje, zbog kvarljivosti.