Labudovo brdo - Avala - Vrčin - Zaklopača - Grocka - Brestovik - Smederevo - Šalinačko jezero - Kovin - Šljunkara - Skorenovac - Banatski brestovac - Omoljica - Starčevo - Pančevo - Beograd - Labudovo brdo
Sumirano:
Ukupno km: 157 (novi lični rekord, 4. ove sezone)
Prosek: 16,5 km/h
Vreme polaska: ~08:25
Vreme povratka: ~22:10
Troškovi:
2 x sladoled narandžica = 80 din
1 x šampita = 100 din (cena je 90)
1 x jogurt 1 kg = 88 din
1 x kisela 2 l = 40 din
1 x kisela 1,5 l = 50 din
1 x limunada 1,5 l = 99 din
1 x neki leteći insekt = besplatno
UKUPNO: 457 din
Napomene
Vetar me uglavnom uništio.
Kome je bitno, na turi skoro da i nema hlada (a ni zavetrine), temperatura je na suncu bila sigurno 50 stepeni.
Javnih česama ima dovoljno, ali ne i previše, pa preporučujem da zalihe vode napravite na svakoj. Ja standardno koristim 0,5 + 1,5 l i bilo je sasvim dovoljno.
Prethodno nikad nisam bio u ovim krajevima (osim do Grocke). Proučio sam mapu i malo se raspitao.
Put do Grocke sam već opisao, pa nastavljam odatle.
UKRATKO
U Brestoviku samo uzbrdica, loš put, a ne vidi se ništa pametno, pogotovo ne voćnjaci ili Dunav. Bar ja nisam video. Do Smedereva put stalno talasast, gore-dole. Izluđuje i iscrpljuje. Smederevo predivan grad, svaka preporuka. Bazen velik, lep i jeftin (150 din). Šalinačko jezero veliko i prelepo, ali totalno neuređeno, mali prostor za kupanje. Do Kovina vodi put kojim je zabranjeno biciklom. Nema drugog rešenja.
Kovin je povelik i lep, ali je bio potpuno pust. Šljunkara, gradsko kupalište, predivna. Baš predivna. U šumi, odličan kraj, odličan ambijent i atmosfera. Ljudi veseli i opušteni. Postoji javni tuš sa ledenom vodom. Kroz Skorenovac, Banatski brestovac, Omoljicu i Starčevo praktično samo prohujao, nije bilo vremena. Jedino Omoljica i Starčevo imaju svašta lepo za videti duž glavnog puta. Inače je put jezivo ravan i jezivo dosadan. Baš jezivo.
DETALJNO
Brestovik
Po polasku iz Grocke kreće se uzbrdo, naravno, ali je prvi utisak bio "pa nije baš tako strašno kako sam očekivao". Naravno, ispostavilo se da taj prvi deo i nije ta uzbrdica.

Osim toga, posle uspona očekivah otkidanje od spusta, ali od toga ne bi ništa. Prvo, put na spustu je najvećim delom u veoma lošem stanju, a vetar me toliko usporavao da me dovodio do očajanja. Kad mora da se pedala na nizbrdici...
Smederevo
Prvo htedoh da snimim deo Jugovo, koji bi trebalo da je nalik Adi cignaliji, u smislu raznih sadržaja. Izgleda da sam najbitniji deo promašio. Ono što sam video bilo je zapušteno i tužno. Kod nekog bazena koji ne radi (mada ima vode u njemu, do pola). Drui detalj je dvor Obrenovića. ali njega jedva da sam video. Put je inače jako uzrdo, a velika kapija zaključana. Ne znam da li postoji način da se nekako priđe bliže, ja nisam pokušavao. Pritom je cela kapija, sa okolnim zidićem, u očajno zapuštenom stanju, apsolutna sramota. Btw, nisam znao da su Obrenovići uzgajali grožđe.. Jedino pozitivno je što se sa tog puta, u jednom trenutku, pruža lep pogled na Dunav.
Do samog grada, u stvari još od spusta sa Brestovika, očekivao sam prilično ravan put. Ništa od toga. Put stalno ide gore-dole, unedogled. Uglavnom su manji usponi, kao grbe, ali dovoljni da konstantno iscrpljuju, tim pre što to traje sve do samog grada. Osim toga, ima i većih uspona, gde je teško uhvatiti zalet. A vetar ionako vraća nazad.
Tvrđava
Prvi utisak je da je tvrđava bila ogromna. Bar su zidine takve. Nažalost, drugi utisak, koji sledi vrlo brzo, jeste - zapušteno i neiskorišćeno. Mnoge kule, inače veoma impresivne, deluju kao da će da se sruše svakog trenutka, a unutar zidina su samo malo drveća i trava. Uz malo ostataka i staza za šetnju. Vrlo neugledno i neuredno. Bukvalno ničega nema. Impresivno je što može da se izađe i na spoljnu stranu, gde je dodatni red zidina, ali tamo je staza uništena, skoro uganuh nogu; na mestima gde može da se popne i osmatra nema nikakve ograde, pa je prilično opasno. Ne videh ni da može da se popne malo više, pa da se lepo vidi ceo kraj, a nema ni onih turističkih "dvogleda". Uz to, na sve strane se oseća prilično jak smrad "olakšavanja". Tuga. Na kraju izađoh na spoljnu stranu, prema onom "rukavcu". Tek je to tuga. Sve zapušteno, uništeno i nikakvo. Ne smem da zamislim utiske turista koji dođu da vide tvrđavu.
Grad
Au, mnogo lepo.


Oduševila me situacija sa glavnom ulicom koja se renovira (mislim da je Karađorđeva). Skinut asfalt, puno vozila i pešaka. Ali, na nekoliko mesta raspoređeni saobraćajni policajci i sve funkcioniše besprekorno! Nema divljanja, nema uletanja, isecanja, gaženja, sve se odvija savršeno normalno. Milina.
Promuvah se malo oko pešačke zone i još jednog trga, pa onda i do sportskog centra i otvorenog bazena. Jako lepo. Bazen je baš namenski građen, sa tribinama kao na stadionu. Dosta mesta. Inače, mnogi Smederevci koriste bicikl, pa ih ima i na bazenu. Obično ih ostave blizu kapije oko koje se stalno vrzma redar. Kako i sâm kaže, nije njegov posao da brine za bicikle, ali je daleko manja verovatnoća da bi se neko dao u obijanje bicikla kad ga redar (a i posetioci) stalno vide. Ipak, ne znam da li bih se usudio da ostavim tako bajk. Možda ako idem sa društvom, pa da neko uvek drži bajkove na oku (koliko videh, sasvim izvodljivo). Konačno, cene za bazen. Imaju neki jutarnji termin, od 08:30-09:30, tako nekako, košta 100 din. Glavni termin, 11-19 h je samo 150 din! Imaju i večernji termin, ne sećam se koliko košta. Moguće je iznajmiti i paket suncobran i ležaljke, mislim da je 250 din.
Konačno, nekako nađoh i poslastičarnicu Mimoza i ostadoh razočaran. Prvo, kelnerice su me videle još dok sam nameštao bajk da sednem, gledale me i kako sedim, ali im nije padalo na pamet da dođu do mene, nego sedi i čekaj. Jedna je došla tek kad su svhatile da meni još manje pada na pamet da dođem do njih. Naručio šampitu, kelnerica uopšte nije delovala zadovoljno. No, porudžbina je stigla ekspresno brzo i još sam dobio čašu vode pride. Pohvalno. Namerno nisam naručio vodu, da vidim da li se dobija. Šampita je velika (90 din), ukusna, posuta malo čokoladom. Nažalost, ima mekano testo umesto rskavog. Najgore je što se vidi da ih prave kao tortu, u velikim komadima, pa isecaju pojedinačne. Zbog toga su cela jedna strana (ona koja je na ivici "tote"), kao i ceo vrh, bili bajati i žilavi.
Inače, ko hoće sladoled, mora da ode i naruči. Što je sasvim ok, ali je jedan lik tako naručio porciju i kelnerica mu rekla da sedne, da će neko da mu donese. Umesto toga, samo je ostavila porciju na vitrini i pustila da stoji dok čovek nije pitao drugu kelnericu šta se dešava.
Šalinačko jezero
Posle malo lutanja po brdima, nađoh i offroad put za Šalinačko jezero. Naravno, velikim delom je uništen i razrovan, a koristi se najviše za kreiranje novih deponija. Teško je reći koji je kriterijum, odnosno u kom trenutku jedna deopnija prestane da bude privlačna. Valjda zavisi od toga koliko data stoka ima goriva da se zavlači u livade. Naravno, put se koristi i za dolazak do samog jezera koje se nalazi i na Dunavskoj biciklističkoj ruti.
Jezero me prijatno iznenadilo. Prvo je veliko, stvarno veliko. Drugo, voda je delovala prilično čisto. Nažalost, nije baš nešto uređeno. Postoji jedna "plaža", ne naročito velika. I jedan kafić koji deluje isto tako neugledno. I to je to. Priroda jako lepa, okolo je šuma, ali kod plaže nema ničega, a dalje odatle i ne može da se ide, jer nije uređeno. Inače je dosta onih koji dođu biciklima, jako lepo. Malo je falilo da se tu okupam, baš je delovalo privlačno, ali sam već bio malo umoran, a puno vremena potroših u Smederevu.
Ideja je bila da odem skroz u Šalinac, reče mi džoni je da jako lepo. Prethodno sam mislio i da od sela idem nasipom skroz okolo do mosta za Kovin. Ipak, na znaku Dunavske rute, ispred samog jezera, pisalo je da do sela ima još 3 km. Naravno da nasip nije dolazio u obzir, ali i tih 6 km, uz slikanje i šetanje, verovatno po ne baš sjajnom putu (moja pretpostavka, prim. aut.) značilo bi više od pola sata. Prosto mi se nije dalo. Vratih se nazad do puta za Kovin i tu se prisetih svog prijatelja Džonija. Koji je zaboravio da mi pomene da je taj put (i most) samo za motorna vozila, odnosno zabranjen za bicikliste. Sad više nije bilo nazad, drugog puta prosto nema. Srećom, na putu (ka Kovinu) skoro nikoga. Propustih samo neke kamione, zamenih bateriju i krenuh dalje vozeći skroz uz ivicu, da ne smetam nikome.
Kovin
Palo mi je na pamet da će negde iza mosta da bude pozicionirana policija, ali kako rekoh, drugog puta više nije bilo. No, izgleda da policija ne mora da radi ako je toplo. Inače, pomislih da preko mosta vozim "trotoarom", ali su na njemu postavljene bandere za svetlo, pa bi prolazak bio komplikovan, pa sam odustao. Nažalost, zbog toga nisam mogao baš ni da stanem na sred mosta da slikam Dunav. Šta da se radi.
Po prelasku mosta, put deluje predivno, mada sam znao da je dugačak i dosadan (ravan). Odmah me sačekaše velika polja suncokreta, baš lepo izgleda (ništa od slika). Nažalost, saobraćaj se odjednom značajno pojačao i to uglavnom teretni. Nije nimalo prijatno kad šleperi prolaze na 10 cm (nema baš mesta). Uz to, celim putem se oseća baš jak "miris" stajskog đubriva ili nečeg slične arome. A put je stvarno enormno dosadan.
U jednom trenutku se pojavljuje novi putokaz Dunavske rute na kom je pisalo da ima još 1 km. Odlučih da to proverim i informacija je prilično tačna. Jedino što se ne kaže da se tada stiže tek na početak, na mesto gde nema baš ničega. Ja tada bejah na 79 km i reših da potražim hitno neku prodavnicu, da se osvežim i odmorim, uz ručak. Ne, za čudo, nisu viršle.


Odlučih da prvo odem do grada, malo pogledam i snimim šta sam prethodno našao na netu. Lepo je, imaju i neku veštački napravljenu pešačku zonu (blokirana ulica). Samo je bilo skroz pusto. Prilikom slikanja jedne zgrade neki lik mi povika (sa druge strane ulice) nešto što je zvučalo kao "Šatalablabla". Nisam ni znao šta bih odgovorio (ni da li je postavio pitanje), niti mi je padalo na pamet da se dovikujem preko ulice. Zato samo odlučih da ga ignorišem. Mislim da je shvatio, pa više nije bilo nikakvih povika, samo se utegao ispred te zgrade u onom mafijaškom fazonu "ja sam glavni". A verovatno je portir.
Onda sretoh neko devojče, veselo i raspoloženo za priču. Ona mi objasni da se bave prvenstveno poljoprivredom i to najviše kukuruzom, a da nemaju nikakav autobus koji bi povezao okolna mesta, nego moraju da se snalaze. Uglavnom biciklom, a povremeno se potrefi da neko ima i kola. Pomislih kako je šteta da nemaju autobus, da im olakša i druženje i povezivanje tih mesta.
Šljunkara
To je kovinsko gradsko kupalište. Ako me Šalinačko jezero prijatno iznenadilo, ovo me oduševilo! Jeste da je prilaz offroad, ali je u predivnom šumskom ambijentu. Pritom ima i onih matematički postavljenih stabala. Sve zaista puno podseća na Obedsku baru, odnosno onaj prilaz obali. A jezero je super. Iako je daleko manje od Šalinačkog, istovremeno je i daleko uređenije. Praktično kupači mogu da se rasporede na sve strane. Puno prostora, puno senke i hlada, puno šume, apsolutna milina. Voda deluje tek za nijansu manje čista od Šalinačkog, ali je ovde bilo i mnogo više ljudi. Pritom, ovde postoji i besplatni tuš! A kafić je povelik i jako lepo uređen (bar spolja gledano). Nema nikakve betonirane staze, ali nije važno.
Posle svega, bilo mi je jasno da moram da se potopim. Srećom, unapred sam predvideo taj scenario, pa ponesoh kupaće. Istina, nema svlačionice, a bez peškira neophodno je malo se zavući u šumu, ali nije problem. Najteže je bilo ostaviti bajk. Lokalci ih uglavnom ostavljaju grupno, blizu ulaza, ali meni to nije bila opcija. Ipak, ulaz biciklima i pristup bilo gde potpuno su dozvoljeni i mnogi ih i voze do samog jezera. Jedino na tabli piše da je zabranjeno pranje bicikala. Meni normalno, ali mogu da pretpostavim da je klincima zanimljivo da se zalete biciklima u jezero.

Povratak
Na putu do Kovina naleteh na lika kako gura bajk. Pomislih da je lokalcu dosadilo pedalanje, ali malo usporih i primetih da mu otišla guma. Ponudih da napumpamo, ali je imao auto ventil, pritom skroz upao u felnu, a meni pumpa podešena na prestu. Posle 83 km, nisam se sećao ni kako se pumpa obrće, a nismo ni imali nikakve flekice. Tako nisam uspeo da mu pomognem, mada je on bio jako zahvalan što sam uopšte stao.
Prolazeći ponovo kroz Kovin, prvi put pomislih da potražim neko jeftino noćenje. Stvarno sam bio iscrpljen, a bilo je i toliko kasno da nisam bio siguran da ću videti Beograd pre mraka. A Pančevački put ne volim ni danju, kamoli noćom. I to kad sam crknut. Ipak, nastavih dalje.
Inače je moja ideja (pre polaska) bila da nazad idem nasipom do Pančeva. Srećom, Džoni mi reče "Znaš li ti koliko ima do tamo?!".

Zato pravac Skorenovac (potrefih put sa mape). Put je DOSADAN. Prethodno se razmišljah da malo zađem i slikam nešto, ali sad sam žurio. Srećom, vetar je malo popustio, pa sam tereao oko 30 km/h. Ipak, obilazak do odvajanja za Banatski Brestovac traje unedogled, baš me smorio. Srećom, raskrsnica je lepo označena, ne može da se promaši. I tamo sam dobro proučio šta bi sve bilo zanimljivo obići, ali je sve otpalo. Samo ispratih putokaz za Pančevo.
Onda opet jezivo dosadan put do Omoljice. No, tamo naleteh na neki baš lep park, pa malo uslikah i natočih vode na česmi. Pa smoran put do Starčeva. Tu Starčevu se prolazi korz centar mesta, tu je velika i lepa crkva, a i neka pešačka zona, mali trg. Spremalo se i neko veselje. Btw, kad shvatih da to još nije Pančevo, skoro zaplakah. Ali ajde, prisećam se po mapi da je Pančevo sad odmah tu.
E, to "odmah tu" je da se čovek ubije.

A tek put kroz Pančevo... Jeste da ima dosta drveća sa desne strane, ali mi se čini da vožnja tim jednim istim bulevarom traje duže od cele dotadašnje ture! Nikad kraja! Uz taj bulevar (Spoljnostarčevačka ulica) postoji i obeležena biciklistička staza, ali sam je ignorisao. Prvo, na toj "biciklističkoj" stazi non-stop neka grba, gde god iz kuće treba da se dođe do ulice. Drugo, na stazi je bilo više automobila, nego na ulici. Stvarno, na ulici maltene nikog. A sunce lagano zalazi...
Posle cele golgote stižem do skretanja na valjda autoput. Malo dalje prodavnica. Još jedan sladoled i konačno limunada, naravno hladna. Odlično hladna, kao i sva pića do tada. Istina, frižider za sladoled, ispred radnje, je zaključan. A prodavačica je insistirala da izađem iz radnje dok ona izvadi sladoled!? Kaže, mora tako. Nedavno im je stalna mušterija mazunula iz kase 6000 din dok su uzimali sladoled. Morao sam da objasnim da nije rešenje tretirati sve kupce kao kriminalce, ali ništa se tu ne može. Priča i kako je u drugoj radnji najbolja prijateljica pokušala da joj ukrade 200 gr kafe. Kaže, to je žena kojoj bi ostavila kuću na čuvanje kad krene negde. A ona joj krade iz radnje. Ja otpakovah sladoled, kad nema kante da bacim papir. Izađe žena, začuđena, kaže pa pored frižidera imaju kantu. Ne, više nemaju. Ukradena tog dana.
Na kraju, Pančevcem do Beograda, pa Bogoslovija i Ruzveltova, malo Bulevarom, pa na Slaviju, Kneza Miloša i Sajam do staze. Srećom, već dugo na svaku vožnju nosim lampu, pa nije bilo problema. Onda laganica do Banovog brda, tamo gurao ~30 m zbog parkiranih automobila. Pa na Julino brdo i Žarkovo do kuće.
Ukupno 157 km, fantastična vožnja, samo mi krivo što ostadoh bez dovoljno vremena za detaljniji obilazak mesta od Kovina ka Pančevu. Sledeći put.