151 odgovora na ovu temu

[vidak]

Mića još 115km do cilja

Sent from my SM-A556B using Tapatalk

[chamade]

Mića još 106 km i nešto manje od 10 sati. Samo da savlada Vlašić i posle će da ide glatko.

[vidak]

Još 32km

Sent from my SM-A556B using Tapatalk

[Grunf_66]

Gotovo.Svaka čast.

[vidak]

Zafalilo oko 3 sata za kvalifikaciju za RAAM

Sent from my SM-A556B using Tapatalk

[chamade]

Mića je završio uspešno za 87:12h.
Od mene naklon do asfalta.

[MI1966]

Hvala što ste pratili...

 

Desilo se mnogo toga tokom poslednjeg dana...

Bio sam na ivici odustajanja na Vlašiću, ali proradila je snaga ljudske volje, koja savladava i fizičke (ne samo psihičke teškoće). Možda nanejverovatnije iskustvo u mom životu. 

Moraću dobro da merim reči kad budem pisao o tome, da me ne bi proglasili ludim.

 

Sutra je dodela pehara, i ja dobijam kao 1. u kategoriji 50+ god.

 

A o tom iskustvu, kako sam od gotovog posla došao na ivicu odustajanja, pa se onda vratio iz mrtvih... narednih dana.

Pišem na svojoj fb str. pa kopiram i ovde.

[Prase011]

Mićo alal vera, odmori pa lagano, u jednoj od bitaka života si nadmašio sebe i pobedio, svaka čast, moj duboki naklon uz svo poštovanje čestitam ti od srca

[MI1966]

Hvala...

 

Ja nisam ni znao koliko snage čuči u ljudskom telu i samo je potrebno da se slože neke okolnosti i da dođe do eksplozije.

[chamade]

Vlašić je opak.. i još teže padne jer je u poslednjih 100nak km do finiša.
Mislim da ti je taktika sa malo pauze mogla lako rezultirati sa probijanjem limita ili odustajanjem.
Svakako čekam opis jer me jako zanimaju iskustva ljudi koji su ovo vozili.
Ove godine nisam bio spreman.. sledeće, nadam se učešću.

[Boris_volimCorbe]

Za dvadesetak minuta će kroz cilj proći i Fikret Zahirović, koji je već na početku trke stao i nije se mrdnuo satima (mislim čak pre Jajca), onda je  u toku drugog dana mnogo zaostao pa je malo vozio i često stajao, ali očigledno nikada nije odustao. Sviđa mi se to, čovek je ipak odvezao celu rutu. Ne znam da li je imao nekakav peh ili šta je u pitanju.

[MI1966]

Pukao mu je zadnji menjač i vezao ga je plastičnom vezicom. Negde na sredinu kasete je postavio lanac.

[MI1966]

 

B-Hard ultra trka, kraći osvrt:

 

• 1.218 km i preko 16.000 m elevacije, savladao sam za 87:12, skoro 3 sata pre isteka vremena.

 

• Prve noći nisam uopšte spavao, druge jesam 4:30 (ukupno proveo 6 sati u hotelu "Višegrad"), treću noć takođe proveo sam u sedlu.

 

• Najviše problema napravila mi je dehidratacija, borio sam se protiv nje čitavu treću noć i pola narednog dana.

 

• Što se tiče ishrane, sve je bilo OK do poslednjeg dana, a onda je bilo nekih problema (o detaljima ću sledeći put).

 

 

• Glavni cilj sam ostvario, a on je bio 1. mesto u kategoriji vozača preko 50 godina starosti, tako da ćerkici nosim trofej koji sam joj obećao kad sam krenuo na trku.

 

• Drugi cilj, a to je kvalifikacija za RAAM (mora da se završi ispod 84 sati) nisam ostvario. Ali to bi mi ionako bilo samo iz fazona, kao... kvalifikovao sam za za Race Across America, samo još da odvojim 50.000€ za učešće.

 

 

• Naravno, minimalni cilj bio mi je da uopšte i završim trku unutar vremenskog limita. Jedna trećina učesnika to nije uspela, jesu samo 22 od 33 vozača u trci i 18 od 25 od onih koji su vozili brevet po identičnoj ruti.

 

• Imajući u vidu pad koji sam doživeo 1. aprila i pauzu od 24 dana, ja sam zadovoljan postignutim. Pola trke vozio sam pod tabletama protiv bolova (levo rame). Sledeće godine biću, nadam se, spremniji, pa ću pokušati da, uz odbranu 1. mesta u svojoj kategoriji, pokušam da ostvarim bolji plasman od ovogodišnjeg. Sada je 20 vozača (od 33 startera) ostvarilo bolji rezultat od mene. U jednom momentu, kada sam krenuo iz Višegrada (715 km) bio sam na 12. mestu, ali eto... pao sam čak do 21. mesta, iako sam najčešće bio tu negde oko 17-18.

 

• Svašta nešto se izdešavalo poslednjeg dana, čak sam bio i na ivici odustajanja 120 km pre cilja, ali vratio sam se iz (polu)mrtvih i ...

... ali to je ipak dugačka priča (i ostavljam je za kasnije), jer ovo je samo kraći rezime.

 

*

 

Organizacije trke je fantastična, ljudi to rade sa velikim entuzijazmom. I ne radi se tu samo o trci, već i o druženju, sastancima i zajedničkim vožnjama par dana uoči trke, kao i nakon njenog završetka.

 

 

[Boris_volimCorbe]

Bio si 12. i kada si prosao kroz Trebinje, mozda cak i 10. ili 11. - ne secam se, ali je to bilo na kratko. Cim si prosao kontrolnu tacku, nekoliko njih koji su tu pravili pauzu su se digli i krenuli, a par njih te prestiglo na usponu na Leotar (na izlazu iz grada) a onda jos par njih na putu do Bilece. Mislim da su medju njima bili Restrepo i onaj Britanac Baines.

 

Osim nekih 5-5.5 sati nocu kada sam spavao ja sam te poprilicno redovno pratio, a iz "fotelje" mi je delovalo da ti je najteze bilo izmedju Gorazda i Jahorine, jer te najvise ljudi prestiglo bas na toj deonici. Tu racunam i brevetase, jer mislim da si do drugog prolaska kroz Gorazde u principu bio u istom vremenu sa najbrzim brevetasem, a na toj deonici te dostiglo i prestiglo jos dosta njih.

 

Izasao sam iz kuce kada si bio ispod Vlasica i postavio onu sliku, i racunao sam da si gotov (ne u smislu odustajanja) a i kada sam sledeci put uspeo da bacim pogled bio si na par desetina kilometara od Banja Luke i sa bas dosta preostalog vremena.

 

Je li bilo vrucine u Hercegovini? Podaci o temperaturi i vetru sa vasih uredjaja su bili totalni krs, pa je bilo nejasno u kakvim uslovima zaista vozite.

[MI1966]

Aha... moguće, drugog dana sam zamenio telefon za navigaciju, a taj drugi nije imao internet i tokom celog dana nisam pratio situaciju.

Posle Višegrada, opet sam vratio glavni telefon.

 

Može da se pogleda repriza trke, pa ću baš videti kako je bilo nakon Trebinja.

 

Nakon Višegrada počelo je više da me boli rame i u Goraždu sam svratio u Apoteku i kupio neke tablete protiv bolova (prethodno popio jednu koju sam već imao).

 

Nakon uspona iz Goražda, sledio je i spust sa vrlo lošim asfaltom, plus krivine... tako da sam mnogo više kočio nego što su ostali, jer još imam strah od spustova. Ali da, jesu me neki još na usponu prestigli.

 

Jeste, bilo je pakleno u Hercegovini, a nama koji nismo spavali prethodne noći bilo je još teže. Meni je to možda bila i najteža deonica. Takođe i od  Tjentišta do Goražda, jer mi se spavalo. Naravno i uspon na Vlašić, ali priču o njemu ostavljam za drugi put.

 

*

 

Da se ne bi probio limit, ovde postoje 2 opcije:

- ili si brz

- ili pauze svedeš na minimum

Znači ne možeš i da spavaš svake noći, i da praviš veće pauze tokom vožnje, ako si prosečan vozač, ako nisi posebno brz.

 

Da sam ja još jednu noć spavao, možda bih probio limit (ok, malo brže bih vozio, jer bih bio odmorniji, nije svo to vreme u hotelu baš bačeno), u svakom slučaju bila bi borba s vremenom...

[Woody]

Očito je borba sa svačim. Prvo sa sobom, a onda ili sa vremenom ili sa snom ili sa bolom. Ekstreman sport, a bave se njime i seniori, to nije baš uobičajeno u drugim disciplinama, ako se ne varam?

[Boris_volimCorbe]

Aha... moguće, drugog dana sam zamenio telefon za navigaciju, a taj drugi nije imao internet i tokom celog dana nisam pratio situaciju.

Posle Višegrada, opet sam vratio glavni telefon.

 

Može da se pogleda repriza trke, pa ću baš videti kako je bilo nakon Trebinja.

 

...

 

Evo upravo pogledah uz kafu - u momentu kada si izlazio iz Trebinja bio si deveti. Odmah su iz Trebinja krenuli Tscherny i Barany i oni su te prestigli na usponu na Leotar, a samo malo kasnije su naleteli i Baines, Restrepo, Klein i jos par njih.

 

Nego, znas li od cega je zavisila boja kruga za svakog vozaca? Koje kategorije su postojale? Kapiram da je braon bilo za kategoriju muskaraca preko 50, zene su bile roze, ali je onda bilo par njih koji su imali crne markere a onda samo jedan je bio plav... Neki ispod 30 su bili crveni, neki plavi a neki crni, tako da nije to.

[MI1966]

Očito je borba sa svačim. Prvo sa sobom, a onda ili sa vremenom ili sa snom ili sa bolom. Ekstreman sport, a bave se njime i seniori, to nije baš uobičajeno u drugim disciplinama, ako se ne varam?

Ima tih masters kategorija u raznim sportovima, ali ne znam koliko baš u ekstremnim. U svakom slučaju, biciklizmom se može baviti do dosta visokih godina.

 

*

 

Borise,

pojma nemam za te boje

 

inače, ja sam gledao onamo desno na "details"

[MI1966]

Piše jedan od učesnika B-Harda:

 

Upozorenje čitateljima: ovo će dugo potrajati stoga vas na vrijeme upozoravam da spremite kokice, dobro ih posolite i otvorite si hladnu pivu. Da kasnije ne bude dignutih obrva, mrkih lica i otpuhivanja. Epska avantura zaslužuje epsko kazivanje. 

 

🎼Ponoć kuca, nano moja, a ja nemam sna🎼

 

Kneževo (18. lipnja), utorak navečer, oko 22h. Bojažljivo gledam na sat i mrmosim si u bradu zašto nisam s Galice krenuo sam nego sa Suzannom, biciklistkinjom iz Finske koja se natječe u Race kategoriji ovogodišnjeg B-Harda. Da preduhitrim sve junačine koji strpljivo čekaju svoj trenutak, Suzanna je policajka i prilično žestoka duha, mogao sam samo dobiti po nosu da sam joj poželio pokazati skrivene ljepote Vlašića noću, ali još važnije, ne bih više nikad isto gledao na kolač s pistacijom i navodno dobar burger u Banja Luci.

 

S obzirom na to da je 90h cut-off vrijeme za Race kategoriju (do 23:30 utorak navečer), dakle za ljude koji se utrkivaju, od početka sam zagrizao da dođem unutar tog vremena nemajući pojma šta ću sve proživjeti tijekom vožnje. Ovdje trebam pojasniti da je po pravilima službeno utrkivanje za mene prestalo onog trenutka kad je Darijo Baresic  rekao da odustaje zbog boli u leđima, tad je uslijedila diskvalifikacija obojice kao Race trkača i sve što sam trebao je dovući se do cilja do 00:55 u srijedu ujutro, što je cut-off vrijeme za Brevet trkače.  

 

Svi kavaliri ovog svijeta u svoje crne knjižice bilježe još jednu stvar koju pravi kavalir ne radi: ne ostavlja curu na planini samu. „E, vidiš, sine, kao što ne puštaš curu bliže cesti kad hodate pločnikom, tako je ne ostavljaš samu noću na planini ako se slučajno zateknete tamo biciklima na nekoj suludoj utrci dugoj 1215 km“, na što će sin kratko, „ok, tata, neću“. Tako da ja i nisam morao bezglavo jurišati od Kneževa prema Banja Luci, uvažio bi se dolazak do 00:55, ali sam se čuvao toga da završim ispod 90h (prije 23:30) i sve Suzanne ovog svijeta ne bi me u tome spriječile. Isto mi krvari rana na stražnjici vozikao se ili išao pun gas.

 

🎼Gdje su sada konji moji, moja oka dva🎼

 

No idemo redom. Slagao bih kad bih rekao da mi nije bila prpica oko svega, naročito što se Darijo, inače dvostruki finišer B-Harda, žalio na leđa i s bolom u leđima spičio iz Švicarske u Banja Luku. Pomisao da sam vozim naprosto me užasavala, ne zbog straha od lutanja, od dosade, od životinja, nego zbog neiskustva i izglednosti da izgorim u želji i uništim višemjesečni trud, iznevjerim druge i sama sebe. Namjerno kažem višemjesečni jer sam cestovnjaka kupio krajem prošlog ljeta, dotad nikad prije nisam vozio takav bicikl. Ovdje ću biti malo neskroman (🦚) i reći da sam bio tema među vozačima -- što mi je Suzanna i rekla -- vjerojatno su se jednoglasno složili da nisam najnormalniji među njima, a bilo je ozbiljnih kandidata za tu laskavu titulu.

 

Noć prije utrke mahnito sam trčao hotelskom sobom i pazio da nešto ne zaboravim. Kad sam skužio da me zaboljela glava od svega, otišao sam u krevet i stavio alarm u 3:45. Otišavši u krevet oko 23:30, ne može se reći da sam se naspavao, ali je to bilo i puno sna koliko se malo spavalo narednih dana. Ujutro brzi doručak i lagana vožnja u centar grada odakle ćemo se svi zajedno uputiti na službeno mjesto starta, nekih 7 km van centra. Nervoza u zraku skoro fizički opipljiva, ali jednom kad je krenula utrka, stvari su postale jednostavne: nemoj zaboraviti jesti, piti, doziraj snagu i sve će biti ok. 

 

NP Kozara bila je prva kontrolna točka. Lagani uspon do Kozare zagrijao je sve trkače, gore smo dobili pečate u naše knjižice i sjurili se prema Jajcu, drugoj kontrolnoj točki. Tu smo stigli Andreja iz Slovenije, s kojim ću kasnije -- kad je Darijo bio primoran stati -- voziti veći dio utrke. Iskusan tip koji 40 godina vozi bicikl, ali prvi put ovu sadističku rutu. Vožnja prema Jajcu (2. kont. točka) bila je većim dijelom u suncu s dužim i blažim penjanjem osim jedne strme rampe u Mrkonjiću. 

 

🎼Zlatom ću ih potkovati, pozlatit ću sve🎼

 

U Jajcu smo se zatekli u podnevnim satima i pošteno smo otpuhivali jer je bilo pakleno vruće, a tek nas je čekalo penjanje na Kupres iz Šipova i beskonačne, nepregledne livade bez trunčice hlada. Samo penjanje bilo je dosta ugodno, gotovo sve u debeloj hladovini, a negdje u Šipovu, prije uspona, stigli smo Srđana, ozbiljnu biciklističku facu koji je imao problema sa stomakom i grčevima što ga je nažalost nagnalo na odustajanje.

 

Kupres je bio treća kontrolna točka na 242. km. Tu smo prvi put malo duže odsjeli, pojeli juhu i iole normalniju hranu osim čokoladica, gelova i tekućih ugljikohidrata. Poslije toga je uslijedila ugodna vožnja 120 km prema Mostaru, padala je noć, postajalo je svježije i imali smo svega jedno kraće stajanje da se osvježimo i nabacimo nešto slojeva za noćnu vožnju. Tu je važno istaknuti da smo s Kupresa zajedno krenuli s ranije spomenutim Andrejem i Mathiasom iz Njemačke, s kojim sam se također povezao i upijao njihove savjete oko svega vezanog za utrku. 

 

U Mostaru, na 4. kont. točki (366. km), Darijo je bio primoran stati. To me je presjeklo iako mi je sve vrijeme bilo prisutno u podsvijesti, ali nastojao sam ne pokazati strah i paniku. Tad sam bio fizički svjež, još uvijek nimalo umoran i nisam imao suvislog razloga odustati. Andrej i Mathias su se činili kao dobri tipovi, velike iskusnjare i odlučio sam nastaviti s njima, na što su oni rado pristali. Prvo noćenje bilo je u Mostaru u hostelu, brže smo se probudili nego što smo zaspali.

 

🎼Samo da me prije zore odnesu do nje🎼

 

Nedjelja (16. lipnja) bila je duga i vrela. Trebinje je označavao 500. km, skoro pola puta, ali je kriza, što ću kasnije čuti od svih trkača, uglavnom svima bila na dionici prema Sutjesci. Beživotni hercegovački kamen, nigdje hladovine, dugi pravci s blagim penjanjima gdje se luđački vozi čemu svjedoče nebrojeni spomenici uglavnom mladim vozačima. 

 

Ovdje moram spomenuti Bileću i kratko stajanje u nekom lokalnom kafiću radi hladnog osvježenja. Lokalac od svojih 70-ak godina nepovjerljivo je gledao Marcela (drugog Nijemca kojeg sam stigao na putu prema Sutjesci), Mathiasa i mene onako znojave, upalih obraza i utegnute u lycru. Mudro je zaključio da ga ne razumijemo i držao monolog prisutnima da smo svi luđaci a zasigurno i gejevi. Meni vrag nije dao mira, okrenuo sam se prema čikici i prozborio da se ozbiljno može razmotriti naše stanje svijesti, ali gejevi nismo sigurno. Prisutni su prasnuli u smijeh, odmah me obasuli pitanjima oko utrke i nudeći osvježenje, voće, hranu, a naš čikica je ostao zatečen ne progovorišvi ni crne ni bijele. Kasnije iste večeri sjetio sam se njegovih riječi i nasmijao sebi u bradu.

 

Brzo smo nastavili dalje, došavši u NP Sutjeska oko 17h. To je službeno pola puta (605. km), tu smo odmorili 40-ak minuta, pojeli normalan obrok i udarili prema Višegradu, krajnjem odredištu za drugi dan. Morali smo se dozirati i čuvati snagu jer sutra dolaze planine i skoro 6,000 m uspona iako smo dotad popeli skoro 8,000 u dva dana. Nebrojeni tuneli pred Višegradom mentalno su iscrpljujući iako je gotovo sve ravnica ili blagi spust, nikad doći i ugledati znamenitu ćupriju.

 

🎼Dug je put, dug je put, požurite konji moji🎼

 

Kad smo se napokon dovukli u Višegrad i čekirali svoje knjižice, Mathias i ja smo doslovno lutali po gradu nalazeći mjesto gdje ćemo par sati spustiti glavu. Hotel za checkpoint bio je pun, a tu se našao lokalni momak kojeg sam upitao gdje se može naći smještaj za nas dvojicu paćenika, na što je on pozvao svog prijatelja koji nam je ustupio svoj stan. Mirko, ako čitaš ovo, još jednom veliko hvala. 

 

Tu ću se kratko vratiti na onog čikicu iz Bileće koji je zaključio da su biciklisti gejevi. Ni Mathias ni ja nismo imali rezervnu odjeću, u istom smo bibu (šorc sa spužvom i tregerima) dva dana, ne zna se tko više smrdi, nije nam bilo druge nego kao od majke rođeni leći jedan pored drugog na bračni krevet. Mathias je zahrkao za dvije minute, a ja sam se blijedo osmjehnuo pomislivši što bi čikica rekao da nas vidi.

 

Treći dan (ponedjeljak 17. lipnja) bio je surov. Prešli smo samo 285 km, ali popeli 5,813 m uspona. Probudili smo se u 3:30 i nismo imali normalnog obroka, jeli smo čokoladice i kikiriki. Kod hotela oko 4 ujutro našli smo se s Andrejem. Prije zloglasnog Sjemeća stali smo na pumpu 10 minuta, popili kavu, ostavili malo tereta u Višegradskim cijevima i odmah krenuli uzbrdo. Darijo me je upozoravao na Sjemeć, uspon je dug i strm i penje se odmah iz grada. Potpuno je opravdao svoju reputaciju, jako dobar uspon za treniranje, ali prilično zahtjevan na nezagrijano i kruto tijelo. 

 

🎼Dug je put, brže, još brže, o, brže jurite kroz noć🎼

 

Mathias je otišao naprijed, a ja sam lagano išao sa Andrejem i ćaskao gdje smo se malo bolje upoznali. Uslijedio je dug spust prema Goraždu, gdje smo stali 40-ak minuta u jednu krčmu, pojeli normalan doručak i krenuli dalje. Prvi veliki uspon gotov, idemo dalje. Prije Jahorine uslijedio je Hranjen, brdo dugo 21 km s uglavnom nešto lošijom podlogom. Tu sam imao kraću krizu, morao sam stati na 5 minuta, sjesti na beton i nešto pojesti dok sjedim a ne na biciklu dišući na nos. To me dosta oporavilo, pojačao sam tempo i stigao Andreja, prestigao ga i prije njega odvozio spust prema Jahorini gdje smo stali na sladoled i osvježenje prije Jahorine. 

 

U podnožju Jahorine prvi put osjetio sam bolnu stražnjicu, znao sam po peckanju da ima krvi.  Stao sam poslije svih kuća, skinuo gaće i zamastio ranu punom šakom bademove masti. Usput sam uzeo gel, to se pokazalo dosta dobro i uz Jahorinu sam uzletio. Gore me zezao GPS jer mi je stalno javljao „off course“ i izgubio sam dobrih 20 minuta tražeći pravi put. Gore je već bio Mathias, brzo je došao Andrej, pojeli smo kvalitetan obrok i sjurili se dolje brže od očekivanog. 

 

U centru Sarajevu velika kriza. Legao sam u parku i blijedo zurio u nebo, pitajući se kako dalje. Pregorio sam poslije Jahorine, prebrzo je odvozio i osjećao se praznim iznutra, iako su noge bile ok. Tu je bio Andrej koji je predlagao da idemo dalje, ja sam se nećkao ali nastavio voziti. Uto mi je zazvonio telefon, Darijo zove. Došao je u Sarajevo s Goranom, voljeli bi me vidjeti i pomoći kako mogu. Vidjeti poznata lica i čuti poruke podrške puno mi je značilo. Kratko sam se s njima zadržao, pojačao da stignem Andreja i krenuli smo prema Bjelašnici. 

 

🎼I ne kuni, stara mati, što ja nemam sna🎼

 

Iako smo se dogovorili da vozimo prema Konjicu, predosjećao sam da to nije bila dobra ideja. Leđa su me počela boljeli uzbrdo na mjestu gdje i Darija pa sam više vozio na nogama, stražnjica je opet postajala sve gora, a cjelodnevno penjanje nije pomagalo općem stanju tijela i uma. Prolazeći pored hotela i restorana na Bjelašnici, konačno sam odlučio da ne stajem nego nastavljam prema Konjicu. 

 

Visočicu smo penjali oko ponoći. Uslijedilo je nekoliko strmih uspona koje je bilo pametnije odvoziti s biciklom pored sebe ili barem svući svu odjeću da bi u spustu imao suhu vjetrovku, rukave i rukavice.  Naredna 4 sata teško je opisati riječima bez velike doze patetike. Moje psihofizičko stanje najbolje će podsvjedočiti Dražen Pajtak i Daniel Roščić, koje smo Darijo i ja ranije upoznali jer su također vozili u paru. Da nije bilo njih, ne znam kako bih odvozio spust s Visočice prema Konjicu. Dugo, mučno spuštanje u gluho doba noći, svi promrzli i sanjivi, vozimo 12 km/h jer sve preko toga ledi cijelo tijelo jer smo mokri kao čepovi, odmorim oči na par sekundi ali ne smijem više jer ću pasti s bicikla, bol u leđima i golim koljenima, stražnjica me vrijeđa u bilo kojem položaju. Živi očaj, patnja i mazohizam. Tu sam prokleo i sebe i svoju glupu glavušu, a ni za Nikicu (organizatora) nisam imao bogzna kakve riječi hvale. 

 

Kad su se konačno ukazala svjetla Konjica u 4:15 ujutro, samo sam htio krevet, nekoliko slojeva pokrivača i san. Mjesto checkpointa bio je hotel Garden (992. km), cura na recepciji nekako mi je našla sobu zamolivši me da se odjavim prije 11h jer je soba već rezervirana, ja sam na sve pristajao samo da se dohvatim kreveta i skinem mokro sa sebe. 

 

🎼I ne kuni konje moje, moja oka dva🎼

 

Utonuo sam u san i progledao oko pola 9 (utorak 18. lipnja). Skoro svi su već otišli, za danas je najavljena još veća vrućina i valjalo je što ranije krenuti. Probudio sam se gori nego što sam legao, izgubljen u prostoru i vremenu, ne znajući kako dalje. Obukao se, uzeo bicikl i sišao u prizemlje. Sa švedskog stola uzeo duplu kavu i nešto hrane koju sam gramzivo žvakao. Tu me nakratko obradovalo što sam vidio ekipu iz B-Harda, bio sam spreman dati i kuću i okućnicu da me odvezu kući. Kad mi je rečeno da se ne vraćaju preko Vlašića, nešto se preokrenulo u meni, sjeo sam na bicikl i samo zaželio da me leđa i stražnjica barem malo manje bole nego sinoć.

 

Vidjevši da mi položaj kao na TT biciklu dobro leži, spržio sam koliko sam god mogao brzo prema Jablanici, samo se kratko zaustavivši na pumpi radi Coca-Cole i vode. U glavi sam stalno preračunavao vrijeme, ali sam bio samouvjeren da mogu ići ispod 90h. Druga pauza bila je na pumpi pred Prozor-Ramom, to sam vrijeme iskoristio da javim svojima da idem, da gotovo sigurno stižem, da je sve ok. 

 

Veliki vjetar u leđa donio mi je Nikola koji je došao s moje dvije prijateljice, sa dvije Ane, kao moralnom podrškom. Lijepo je bilo vidjeti drage osobe u tim trenucima, iako sam tad bio u puno boljem stanju nego nekoliko sati ranije. Tu su me mentalno poljuljala tri defekta s gumom, gdje mi je Nikola velikodušno pomogao. Svašta tad čovjeku prolazi kroz glavu, jedva sam se vratio na pravi put i sad mi sreća okreće leđa, ali nisam dao mjesta pesimizmu nego sam furao dalje. 

 

🎼Znaš kad meni na um padnu milovanja sva🎼

 

Makljen sam popeo osjećajući se svjež poput jutarnje rose. Stražnjica je peckala, vidio sam na zrcalu tamnu mrlju od krvi na lijevoj strani, ali maltene sam pred kućom, još 130 km. Znao sam da me u Uskoplju čekaju prijatelji s kojima redovno treniram, njihova lica i riječi hvale dala su mi dodatnu mentalnu snagu. Pavlovica je 17 km dug uspon, ali na 2% to se ne osjeti, ma kako umoran netko bio. 

 

U Novom Travniku imao sam posljednji „pit stop“. Tu sam sustigao Suzannu s početka teksta, ona je već bila na odlasku i momci su okrenuli na šegu da krenemo za njom na planinu. U Novom Travniku dočekao me prijatelj Sanjin Zirdum  kojemu sam neizmjerno zahvalan na svemu, tu sam se zadržao pola sata i dobrano okrijepio, oko pet krenuvši s momcima prema Galici. Sve je išlo prema rasporedu. U najgorem slučaju trebao bih oko 19h biti na mjestu checkpointa, kod doma Erik Brandis, kako je i bilo. Gore sam opet stigao Suzannu, s kojom sam dogovorio posljednji dio puta prema Banja Luci. Ostatak je poznat s početka teksta i ne bih se ponavljao.

 

Imao sam boljih rezultata u trčanju, imao sam pobjeda, imao sam manje slomljeno tijelo i duh na svim prijašnjim trail utrkama, ali aposlutno ni u čemu -- makar sve to kombinirao -- nisam imao toliki obrat emocija, raspoloženja, uspona i padova kao u ovoj utrci. I ni na što nisam bio ponosan kao na finiširanje B-Hard Ultra Race & Brevet  u zadanom Race roku, pa makar to bile samo 24 minute fore. 

 

Staza je teška i zahtjevna puno jačima od mene, pored svih njih osjećao sam se kao da ne pripadam tu, da sam zalutao sa svojim biciklom natovarenim kao mazga. Uz snagu volje, želje i htijenja pokazao sam sebi da sam jači nego što sam mislio da jesam, i to mi je najveća pobjeda koju sam mogao ostvariti u ovoj utrci u kojoj sam se utrkivao isključivo protiv glasa koji me je molio da odustanem. 

 

🎼Ja ne gledam je li ponoć ili sunce sja🎼

 

Za kraj se želim zahvaliti svima koji su mi dali bilo kakvu podršku. Hvala mojima iz Spartan Sport na razumijevanju za sve moje ludorije, za svu opremu i za asistenciju kad mi je najviše bila potrebna. Hvala cijeloj ekipi iz GMS tržnog centra koji su također pratili i navijali da uspijem. Veliko hvala svim mojim prijateljima koji su neprestano slali poruke i grickali nokte pitajući se zašto mi je GPS tracker krepao na Jahorini. Najveća zahvala ide obitelji koja je sve to proživljavala skupa sa mnom, ako ne i više. Ali posebnu zahvalu dugujem Dariju na apsolutnoj nesebičnosti i posvećenosti sportu, na cijeloj angažiranosti oko naše vožnje u paru i činjenici da ne bih ni ja vozio da nije bilo njega.

 

I hvala svima vama koji ste čitali do kraja, nadam se da vas nisam razočarao.

 

Prvi dan: Banja Luka - Mostar 368 km (4206 m)

Drugi dan: Mostar - Višegrad 333 km (3084 m) 

Treći dan: Višegrad - Konjic 285 km (5813 m)

Četvrti dan: Konjic - Banja Luka 229 km (3283 m)

 

 

[MI1966]

...