Krenuo ja jutros od Nedžiba i Rahime i par stotina metara dalje je vrh brda (ne zove se džaba Karaula) sa džamijom i raskrsnicom. Valjda pet puteva se tu sreće, svi makadamski, i znaci su tu. Vidim ja strelicu za Milošev Do, do koga se ide jako nizbrdo, i krenem. Divno jutro i divna okolina
Posle par kilometara shvatim da i ne idem toliko nadole kao što su mi opisali, i uskoro primetim u daljini čoveka kako stoji na livadi sa par krava i konja. Pozdravimo se, pitam ga ja samouvereno da li idem dobrim putem a on će auuuuu. Loš znak. Morao sam da se vratim skroz do džamije, gde sam primetio da je bitni znaki u stvari bio izvaljen iz zemlje i samo naslonjen na drugi...
Krenem tuda i vruuuum na guzici sve do najniže tačke, koja se zove Milošev Do. Na guzici jer sam skoro sve vreme hodao na petama držeći da mi bajs ne sklizne. Makadam je jaaako loš u ovim krajevima, makar strmi delovi.
Na 20m od samog kraja spusta, na jednoj krivini, sam zastao da malo predahnem i uživam u divnoj prirodi oko mene - visoka brda na sve strane. Kad odjednom krenu da prašti Crni Ples od Oktobra 1864... ja u neverici, a ono dvojica na brdu sa leve strane stoje i mašu mi da dođem. Što sam i uradio, ali smo samo popričali napolju, a oni mi pokazali brdo preko koga me vodi put (blago dam se usro u tom trenutku
). Otac i sin inače, i išli su u šumu po drva. Imaju jake zvučnike
Skoro pa ceo taj put uzbrdo sam pregurao jer je put ne samo loš nago jezivo strm. Sva sreća pa je danas hladnije, jer sam to izgurao lakše nego što bi trebalo. Pri samom vrhu, kod jedne česme, me dostigao čovek u terencu i rekao mi da svratim na kafu, kuća mu je malo napred. Selo Kašan, od koga sam video valjda dve kuće, je na damom vrhu, i tu svoj kućerak od nekih 5-6 kvadrata ima Pero Jakšić iz Prijepolja. Unutra taman jedan krevet, peć na drva i sitno stvari, taman da se ugreje i prespava. Evo Pera
Nakon kafe i kraće priče, krenuo sam dalje, a ostatak uglavnom nije bio strašan i bio je većinom nizbrdo. Uskoro je krenuo i mestimični asfalt, a onda je usledila raskrsnica, na kojoj sam skrenuo desno na poprilično strm i poprilično dugačak asfaltni put koji je išao sve do manastira. Taj put inače nije u mapama, a onaj koji jeste je maksimalno zapušteni makadam. Ovaj put je relativno nov, vrlo dobar, i ide kroz zeleni tunel drveća, sa prastarim a prelepim kućama sa drvenim tarabama, i tako uvija i uvija kilometrima, dok su okolo visoka brda... Prelep put. Ali treba prvo otići na njegov vrh, a jako malo ljudi ima i viidi razlog za to.
Tu sam opet napravio pogrešno skretanje i završio kod srednjevekovnog grada Mileševac, pored koga je i džamija, a to je sve na dnu jako strmog puta kojim sam jedva izgurao bicikl nazad.
Na kraju nisam stigao da obiđem Mileševu, a i rekli su mi da je gužva a ja prapnjav, znojav i nikakav...
Sada već više od sat vremena sedim u pekari Arena u Prijepolju, gde sam sabio dva ova
Igor (chamade) zna o čemu pričam jer sam ga odmah pozvao. Burek je opasan.
Sedim ne toliko zbog bureka, nego zato jer je krenulo da lije. Kažu neće prestati ceo dan, pa smišljam šta ću.